Pretpostavimo da je kreativna energija osnovno sredstvo koje koristimo u igrama uloga. Možemo diskutirati o semantici, ali u igranju RPGova, bez obzira koju ulogu u njima igrali, koristimo se nekim oblicima kreativnosti: odlučujemo što ćemo reći, što će naši likovi napraviti, kako ćemo nešto opisati ili zamisliti, što ćemo zapisati u character sheet, na koji način ćemo nacrtati mapu itd. Za sve to je potrebna neka odluka, a sve važne odluke koje odnosimo u domeni igre su po svojoj prirodi kreativne. Dapače, usuđujem se reći da su sve igre uloga, premda u mnogočemu međusobno različite, zapravo igre kreativnosti.
Pretpostavljam da takvu definiciju ne možeš ne voljeti.
Količina kreativne energije koja ulazi u igru različita je, ovisno o osobama koje sudjeluju, o vremenu utrošenom u činu kreativnosti ili poticanju kreativnosti (priprema, učenje pravila) i o okolnostima (raspoloženje, ekipa, uvjeti), i o tome koju količinu kompleksnosti igrači žele (je li bitnije druženje i zafrkancija ili da napravimo ozbiljnu, napetu, dramatičnu priču).
Recimo da su sve te ulazne vrijednosti konstantne. Recimo: session traje 4 sata. Imamo 4 igrača, od kojih je jedna voditeljica. Svi su došli raspoloženi, svi imaju jednaki IQ i EQ. Svi razmišljaju jednakom brzinom, govore jednako brzo i jasno, i jednako dobro slušaju i razumiju svoje suigrače. Voditeljica je odlično pripremila session, potrošila je X sati za pripremu. Svi dobro poznaju pravila i svi su jednako više nabrijani na snažno RPG iskustvo nego na druženje pizzu i alkohol.
Kad bi sve te varijable bile konstante, imali bismo session koji bi u svakoj verijanti bio jednako intenzivan. Ali ne nužno i jednako zabavan.
Prvi zakon ludodinamike:
Kreativna energija u određenom vremenu i prostoru komunikacije je konstantna, ne može se smanjivati i povećavati, nego može samo prelaziti iz jednog oblika u drugi.
Zašto je ovaj zakon važan?
Prvo: zato da bismo mogli razgovarati o igrama uloga. Sve varijable, koje sam gore pretvorio u konstantne, u stvarnom životu nisu konstantne i uvijek se razlikuju od grupe do grupe i od sessiona do sessiona. Ali su te varijable nemjerljive ili anegdotalne i, da bismo razgovarali o onome što je u igrama objektivno različito, ne možemo ih koristiti kao valjane argumente. Bar ako mislimo ozbiljno raspravljati, s ciljem učenja i donošenja zaključaka.
Drugo – još važnije: da bismo bili svjesni u što i na koji način ulažemo svoju kreativnu energiju i da bismo znali da li time na pravi način ispunjavamo svoja očekivanja (i očekivanja svojih suigrača); bitno je da ne lažemo sami sebe – da znamo, budući da je kreativna energija konstantna i ograničena, da ne možemo maksimalno pokriti sve aspekte.
Treće i najvažnije: da primjenjujući spoznaje iz prve dvije točke, možemo iz ograničene količine kreativne energije postići što veću kreativnost.
Ako je količina kreativne energije ista, u čemu je razlika? U efikasnosti. U onome u čemu koristite svoju kreativnu energiju. U onome na čemu je fokus i u načinu pristupa tom fokusu. U pronalaženju najboljih odgovora i na kako, a ne samo na što i koliko. Odlučiti koja pitanja postaviti jednako je kreativno kao i na njih odgovarati.