Razgovor, konverzacija, izmjena riječi — nazovi kako hoćeš — osnova je i najvažniji element svake igre uloga. Dobro, to baš nije sasvim točno. To bi bilo kao kad bih rekao da je nogomet sport u kojem je najvažnija stvar trčanje. No, ako ne možeš trčati dovoljno brzo, daleko ili dugo, uzalud ti sva tehnika, taktika i vizija.
Naš razgovor o razgovoru nadalje odmičem od nespretne nogometne analogije, ali zaista mislim da je konverzacija baza svih igara uloga, pogotovo u narativnim igrama u kojima se traži interna kompleksnost — u kojem je fokus igre više na razgovoru, odnosno na stvaranju fikcije unutar razgovora (za razliku od povlačenja fikcije iz pravila ili settinga). Situacije koje pamtim iz najboljih sessiona su one u kojima je netko nešto rekao na način da je izazvao smijeh, iznenađenje i emocije. Pravila, mehanike i scenariji su tu samo da bi usmjerili sve igrače za stolom prema boljoj i zabavnijoj konverzaciji.
Tu mislim na stvari koje su izgovorene u liku ili izvan lika, podjednako.
U liku: „Ljutito izjurim iz sobe i zalupim za sobom vratima.”
Izvan lika: „Hej ljudi, hoćemo preći na sljedeću scenu?”
Oba načina mogu biti dobar način da se završi scena koja se predugo razvlačila. Često, igrači ne znaju da mogu povući jedan od ova dva poteza, nisu sigurni da li smiju ili se boje da ih se krivo shvati, tako da potpuno zanemare tu opciju. I tu nije problem u mehanici i sustavu. I zato tu sad prvi put izgovaram tvdnju za koju sam siguran da vrijedi za sve stilove i sustave u kojima igra više od jednog igrača: nerazumijevanje između suigrača i nezgrapna komunikacija je najčešći tihi ubojica zabave.
Nerazumijevanje oko nekih detalja će se, naravno, uvijek dogoditi i to je skroz u redu, čak i među ljudima koji se dugo poznaju i dugo igraju zajedno. No, odustajanje od pokušaja da poboljšamo vlastitu i međusobnu komunikaciju za stolom defetističkim stavom koji smanjuje kvalitetu igre ili, u najmanju ruku, troši vrijeme. Boli me kad igrači podsvjesno vjeruju da je “pogađati što je GM mislio” uvijek i u svakom slučaju sastavni dio igre, dok zapravo izvan te metode leži el dorado zanimljivijih i zabavnijih elemenata igre koje možemo doseći samo ako znamo bolje razgovarati.
Ne možemo iskorijeniti nerazumijevanje, ali možemo igrati tako da aktivno pokušamo doprinijeti kvaliteti razgovora, postavljajući se prema tome na isti način kao što se postavljamo prema metodama da pravila ili sadržaj igre učinimo boljima. Ako to uspijemo, rezultat je čista sinergija.
Evo nekih ideja za vježbanje konverzacijskog mišića:
1. Budite jasni i tražite druge da budu jasni
Ovo je lakše reći nego izvesti, a problem je u razmišljanju da, ako previše trošimo na objašnjavanje ili traženje objašnjenja, usporavamo igru. Istina je zapravo da početni napor oko detalja i jasnoće kasnije ubrzava kvalitetno odvijanje razgovora. Osim toga, jedan nesporazumčić tu i dva tamo se skupljaju kao giht na našim konverzacijskim mentalnim zglobovima, i onda završimo tako da stojimo u mjestu ili se vrtimo u krug.
2. Shvatite ozbiljno ono što je izrečeno
Jako je teško držati se izrečenoga, pogotovo u fikciji, ali to je krucijalno za narativno igranje s kompleksnom konverzacijom. Zbog sitnih zaobilaženja i neadresiranja izrečenih detalja nekad se zna dogoditi da svatko ima drugačiju sliku što se događa, gdje se događa, tko je tamo. U GM-centričnim igrama se tome gleda kroz prste, jer se očekuje od GMa da spašava stvar. U igrama u kojima je više fokusa na suradnji oko priče (čak i onima u kojima postoji GM) potrebna je veća disciplina.
3. Aktivno slušajte
To ne znači da morate slušati 100% vremena. Nitko nije tako savršen. No aktivno slušanje ne znači samo slušanje, nego još dvije vrlo važne stvari:
Ako niste slušali, čuli ili razumjeli, zaustavite igru i pitajte ili tražite pojašnjenje.
Ako ste slušali, čuli i razumjeli, potvrdite to u konverzaciji.
4. Nemojte biti snob
Budite otvoreni oko onoga što vas zanima i što vam je zanimljivo, ali ako ne možete ili ne želite uskladiti vaše preference i motivaciju i namjeru vaših likova s afinitetima vaših suigrača, onda kolaborativne igre možda nisu za vas. Ako vam je primarna namjera da budete „drugačiji” i „kreativni”, s takvim stavom nećete moći doći do sinergije u igri.
5. Tražite igru između vas i drugih igrača, ne samo između vas i voditelja
Neke igre to podržavaju u svojoj strukturi, dok druge možda nisu ni napravljene za to. Ali ako postoji prostor, igrajte i s drugim igračima. Budite kao igrač obožavatelji njihovih likova. Kroz svoj lik ih podržavajte i stvarajte im izazove. Imajte prema njima stav i emociju, i pokažite ih javno.
6. Pokažite ranjivost
To se odnosi i na vašeg lika i na vas kao igrača. Budite otvoreni oko svojih razmišljanja i dvojbi. Ne skrivajte svoje namjere i namjere vašeg lika. Prikažite mane svog lika i potaknite druge igrače da reagiraju na njih.
Kad nešto ne znate, priznajte na glas ili čak tražite pomoć. Prihvatite bezuvjetno nečiju ideju. Kad netko prihvati vašu, uzvratite im jednako sljedeći put i potvrdite na glas da se to dogodilo. Aktivno održavajte taj balans između svih igrača.
7. Koristite alate
Nisu svi alati vezani za sigurnost (safety), ali svi su vezani za konverzaciju. Alati kao što su CATS, Lines & Veils, Script Change, Stars & Wishes i I Wonder mogu, ako se u njih iskreno bacimo i ako ih se držimo, drastično poboljšati razinu razumijevanja za stolom.
Zaključak
Ovo nije kompletan popis ideja, naravno. Ali mislim da je veliki propust ne baviti se tim aspektom igre koji ne spada ni u „pravila” ni u „scenario/fikciju” i ostavljati ga na milost i nemilost trenutka i inspiracije i nadati se najboljem. Ili, još gore, vjerovati da se tu ništa ne može popraviti.
Nedavno sam igrao session Cartela u kojem je gotovo cijela igra između voditelja i jednog igrača bila takva da je voditelj vjerovao da se igrač zabavlja a igrač se nije zabavljao i očekivao je od voditelja da to automatski razumije. To je kulminiralo u diskusiju na rubu svađe između mene i tog igrača jer sam ja vjerovao da se igrač nije potrudio sudjelovati aktivnije u konverzaciji i uskladiti svoja očekivanja s očekivanjima stola. Sva trojica se jako dobro razumijemo i igramo zajedno već više od dvadeset godina, ali nije pomoglo. Bilo smo na rubu odustajanja od kampanje, ali dugotrajna rasprava je urodila plodom — session 2 je bio fenomenalan i, uz bolje razumijevanje, pokazao svu čar te fantastične igre (o kojoj želim pisati više — nadam se uskoro).
Manje ili veće zastoje u konverzaciji vidim u svim igrama koje igram u zadnje vrijeme. Nisu pošteđene, dapače, ni one koje vodim (jako želim napisati više i o The Between). Dobra konverzacija je na svima za stolom; u tome, najveća prepreka većem dometu je svijest o tome koliko daleko taj domet može doseći. Cilj ovog članka bio je da bar malo pokuša otvoriti taj specifični horizont.